Malo tko je davne 1997. godine mogao pretpostaviti da će tri klipana (i jedan u bonusu) napraviti posao sa svojim inteligentnim viđenjem lokalpatriotskog hip hopa - Saša, Luka i Mladen, potpomognuti Lukićem kao producentom i svojevrsnim mecenom projekta The Beat Fleet, snimili su 'Ping pong - umjetnost zdravog đira', jedan od pionirskih albuma domaće rap scene.

Istodobno su se izgubili negdje u bespućima ne pretjerano primamljivog kataloga Croatije Recordsa, koji je poslovao po drugačijoj listi prioriteta i promovirao imena prikladnija za tadašnju estradnu 'duhovnu obnovu'.

Unatoč tome, momčad je oko sebe okupila kultnu publiku, prvo postavši apsolutnom splitskom svetinjom, a zatim i jednom od najboljih klupskih atrakcija. Uživo su ispucavali rime s bendom koji se ne libi obrađivati Rage Against The Machine ili surađivati s klapama, dok 'prave' zvijezde izvode svoj katkad spontani, katkad savršeno izrežirani cabaret.

Iako previše mladi i inertni za eksploziju, ali opet dovoljno uporni za polagani uspon, TBF lupaju plafon uspjeha prelaskom na Menart i objavljivanjem albuma 'Uskladimo toplomjere' (2000), gdje je autohtoni hip hop postao još autohtoniji, a vrata su se otvorila i eksperimentiranju s trip hopom. Previše godina nakon što je taj žanr razvalio svijet glazbe, ali za Hrvatsku tek malo prekasno. Bolje ikad nego nikad...

TBF 'Maxon universal (Menart, 2004.)

Reklamu koju su dobili legendarnim psovanjem i reportažom na 'Dnevniku' nadmašili su jedino ‘Genije’ i Goran Ivanišević, a trojac je bio spreman pokoriti scenu, što je dijelom i učinio, ali dijelom i nedovoljno iskoristio.

Jer, opet je uslijedila velika pauza, tijekom koje se Saša zabavljao s Leut Magnetik, a Lukić postao Lvky i počeo snimati pizdarije.

Sada, TBF se vraća s novom, iako zapravo posve starom pričom - albumom koji nije ništa drugo nego s bendom odsvirani komentar na stanje svijeta i društva u kojem živimo.

Bilo da je riječ o ispraznom konzumerizmu, ljudskoj gluposti ili čistom zlu.

Na prvi pogled postoji dovoljno razloga da ‘Maxon Universal' uzmem pod zub - vjera u nadmoć žive svirke, koja prečesto postane kletva ambicija, koncept koji smo čuli i previše puta (iako ne u Hrvatskoj!) i rime koje variraju od sjajnih do očitog dokaza da je inspiracija počela gubiti kilograme.

Srećom, riječ je tek o blažoj dijeti, a ne o anoreksiji, jer već na prvo slušanje album ima dostatan broj sjajnih pjesama. A angažiranost vođena populističkim jezikom, recept kojim se proslavio i jedan Edo Maajka, za potpisnika ove recenzije u svakom je slučaju prihvatljivija, tj. pametnija stvar od masturbatorskog tapšanja po glavi underground hip hop 'pjesnika', koji 'mijenjaju svijet' betlajući se u garažama nabacivanjem fraza iz 'Rječnika stranih riječi'.

Singlove 'Alles Gut' i 'UV zrake' već ste vjerojatno čuli, a negdje u tom tonu kreće se i ostatak materijala, s više ili manje uspjeha.

Apsolutni zgoditak su pjesme 'Papilova' i 'Nostalgična' (glupog li naslova...) - prva je odlična, duhovita, a opet tako prokleto bijesna kritika nove pošasti hrvatskog neokapitalističkog lifestylea - gubljenja novca i vremena u sportskim kladionicama. Po cili dan gledam u teletekst/ Ne zanima me ni hrana ni seks/ Ljut ka hren gutam Persen/ Moram ubost dobar koficijent, poručuju momci, uz zamamni, ljetni amalgam funk-reggaea i lijenog dancehalla.

Zgodna djevojka kao stvorena za reklamu Maxon Universala

'Nostalgična' je možda najosobniji napad na zlo hrvatske politike i društva posljednjih petnaest godina naših života, uz instrumental koji ježi kožu i nakon desetog slušanja, a u gornji dom bisera ulazi i 'Tobogan', ljetni izlet u Grčku s rafalom prosutim po svim flekama hrvatske zbilje, koje ne samo da nisu oprane promjenama vlasti, već su i dalje otporne na sva sredstva za čišćenje, ako ih se itko ikada i potrudio očistiti (bolesna nogometna opsesija, potrošačka groznica, pobjeda gluposti nad inteligencijom...).

Ako bismo izbacili, dotjerali i pomalo izmijenili ostale naslove 'Maxon universala('Guzice i sise' mogu 'letit van', naslovna stvar mogla je i manje banalno obraditi temu, a 'Heroyi' je dobra dok ne izgubi snagu onda kada je gitarističkom šumom zapravo treba dobiti...), mogli bismo zaboraviti na tvrdnju da je ovo, draguljima unatoč, ipak najslabiji u nizu od tri do sada objavljena albuma TBF-a.

No kako ih je u posljednjih sedam godina izišlo tek toliko, dajemo im šansu da u godinama što će uslijediti krivulju dijagrama dotjeraju u cik-cak, a nakon toga i lansiraju u orbitu.